Podjeli:
Katica Rajić Popijač rođena je 1945. godine te živi u Koprivnici. U KUD Podravka učlanjuje se 1997. godine.
Interes za pisanje razvija još u djetinjstvu, no u zrelijoj dobi posvećuje se ozbiljnijem književnom radu. Piše liriku, prozu, putopise i kratke priče. Katica inspiraciju crpi u životnim zbivanjima i duhovnim promišljanjima, dok najčešće piše o zavičaju, kajkavštini i duhovnosti. Uz pisanje, voli i pjevanje te društveno-koristan rad za širu zajednicu.
Katičini literarni radovi objavljeni su u nekoliko različitih zajedničkih zbornika; zajedničkim zbirkama Podravkine literarne sekcije, Varaždinskom književnom zborniku, Čakovečkom kajkavskom zborniku, Zborniku „Senje i meteori“ te drugima.
Katica Rajić Popijač izdala je i šest samostalnih knjiga: „Znamen ljubavi, „Sunčani brežuljci – Sounčece na brefčecu“, „Zaboravljene tišine“, „U zrcalu sjećanja“, „Pesma i peveda z bednjounska duša“ i „Zviranjki žubore“.
Za svoje stvaralaštvo Katica je primila i nekoliko nagrada, priznanja i pohvalnica. Primila je priznanja Hrvatskog sabora kulture, prvu nagradu za najbolju kajkavsku pjesmu Varaždinskog književnog društva u Zborniku „Senje i meteori“ u 2011. godini, drugu nagradu i zahvalnicu književno-duhovnog natječaja „Stjepan Kranjčić“ 2011. godite ne pohvalnice i priznanja za sudjelovanje i očuvanje kajkavskog te bednjanskog govora.
INFORMACIJE O PJESMI:
Pjesma je nastala u vrtu mojeg djetinjstva gdje sam pronašla inspiraciju za istu.
Pjesma je nastala 2018. godine, nalazi se u knjizi „Zviranjki žubore“.
Pisana Petrofka
Pisana lepa jaboka Petrofka.
Zakaj me vabiš f pretekla vremena
Pod krošnju široku zelenu,
a nega od tebe ni traga korenu.
Ambrela si kakti nam bila
vu travu jaboke prfke spustila.
A deblo, božek moj dragi
po našoj si meri imela,
kak stolček, na kom sem sedela.
Njihalko od svrži debele
do zemle si spuščala.
Baš si po meri nam bila
slatka Petrofka mila.
Vu sečanja dalje me vabiš...
Kak mladenka v pramalet,
rascvetena, sa v jen cvet.
Velko smo srce zate imali.
Kak bi i znali da tvoje još veče je bilo,
nas sitnu decu, skoro od'ranilo.
Nema te več.
Ni debla, ni krošnje tvoje široke, visoke.
Zemla je ista i trava zelena je tu.
I kak da so capke deteče još negde vu travi
I vidim te rodnu su…išćem gledim…
Mamiš me z mirisom, kakti po tebi sa dišim.
I samo stojim.
Tebe se pisanka zmislim, čkomim.
Od hodanja čudaj, muke i sega
i meni je vreme prešlo.
Vre stara jesam.
Mlada z davnja več nesam.
Široka i zrela,
duha me tvoja obzela
kak dete sem nazaj vesela.
Vu kapljici rose je sonce stalo
i vidim te belu rascvelu
kakti pred vnogo let.
Obraz mi sonce zagrelo
Gle, nazaj je pramalet!