Podjeli:
Marija Hegedušić rođena je 1949. godine te živi u Koprivnici. U KUD Podravka učlanjuje se 1998. godine te je u dva mandata bila predsjednica Literarne sekcije.
Interes za pisanje Marija razvija u Hlebinama među likovnim umjetnicima, dok vlastito stvaralaštvo voli izražavati kroz klasičnu i modernu poeziju u prozi. Marijina inspiracija dolazi iz prirode te svega što se događa oko nas. Najviše voli pisati o prirodi, ljubavi i životu, a motivi koje koristi pri pisanju su cvijeće i voće te prirodne pojave. Osim što voli pisati, voli posjećivati izložbe slika i promocije drugih pisaca i pjesnika.
Marijini literarni radovi objavljeni su u nekoliko različitih zajedničkih zbornika i knjiga. Izdvaja se pjesma „Sreča vu šaki“ iz Zbirke „Srce na dlanu“ objavljene 2020. godine, pjesma „Iskreči tat“ objavljena u Zborniku „Senje i meteori“ 2020. godine, pjesma „Se bi bilo drugač“ iz Zbornika „Draga domača rieč“ objavljenog 2018. godine te pjesma „Prodaje se“ u knjizi „Kmična strana meseca“ objavljena 2019. godine.
Marija Hegedušić izdala je i nekoliko samostalnih radova; „Sunce na mom nebu“ zbirka je objavljena 2001. godine, „Dodirnuta vjetrom“ je objavljena 2008. godine, a „Cvetek na mrazu“ 2016. godine.
Za svoje stvaralaštvo je primila i nekoliko nagrada, priznanja, pohvalnica i zahvalnica. Izdvajaju se pohvale Hrvatskog sabora kulture, priznanje Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina u tri navrata (2018. za pjesmu „Kušni me“, 2019. za pjesmu „Galopera vranec“, 2020. za pjesmu „Gda se vrnem“), priznanje za 7. najljepše ljubavno pismo Knjižnice Sesvete iz 2020. godine, nagrada za 3. mjesto na Recitalu „Stara lipa“ održanom u Vrbovcu 2020. godine za pjesmu „Naša hiža“ i druge.
Život juri k'o brza rijeka, pa nek' malo zastane na tren. Bar u pjesmi… Pjesma je nastala 2018. godine.
Galopera vranec
Vu žalosnemi suzaj čamim
i vojke kolne trdo držim
da najbolši mi vranec
ne odgalopera vu noč.
Vojke kratke a vranec tera daleč,
a ja bi još nekaj štela:
se zelenilo zemle posrknuti
se slova pesmarska pozobati
i horvatskim Edenom prokuljati.
Jezuševo raspelo mi naklimavle
sonce mi se žofko nasmejavle
dok so mi zvezde se bliže i bliže.
Pakeram se nekam daleko
a štela bi zvleči z kmice prazne hiž
zgublene cofleke sreče:
z naiža duhu dimljene slanine,
z ormanov vezene tkanice.
Z goric bi grozdiča zela
z šenice maka crlenoga.
To se bi vu jen coclek dela
i ze sebom kak dišalo zela.
A kaj bi još štela?
Nek vranec malko zašepesa,
jerbo kufer još ne spakeran.
Da ga s cukorom podmitim
nek još malo curikne nazaj.